MRTVA PRIRODA – VAZA S CVIJEĆEM

neutvrđeni slikar

Sjeverna Njemačka

17. stoljeće

ulje na platnu

59 x 70 cm

inv. br. GMV GS 665

Jednostavnost i skromnost značajke su ove mrtve prirode cvjetnog prikaza, s naznakama sklonosti njemačkog slikarstva i njihove ljubavi i težnje za prikazivanjem intimnih scena iz domaćinstva, pod utjecajem nizozemskog slikarstva. Bez pretencioznosti prikaza raskošnog buketa prenapučenog cvjetnim vrstama i bojama, ovaj cvjetni aranžman skromno prenosi poruku poniznosti smjestivši cvijeće u jednostavnu bakrenu posudu.

O skromnosti ambijenta svjedoči i drveni stol djelomično prekriven urednim bijelim stolnjakom s porubom od čipke. Uz lijevi rub posude prikazan je bakreni element na kraju izvinut u oblik slova „S“, najvjerojatnije „ručica“ o koju je vješana posuda za kuhanje. Prostor interijera vrlo je zatamnjen, izvor svjetlosti je s lijeve strane slike i ponajbolje osvjetljava horizontalnu površinu stola, dok je buket s raštrkano posloženim cvijećem slabije osvijetljen, a pozadinski dijelovi buketa ocrtavaju se u sjeni i gotovo stapaju s tamnom pozadinom.

Barokni duh ovog cvjetnog prikaza prepoznaje se u dinamičnom rasporedu i prirodnom držanju cvijeća, izvijenih i presavijenih stabljika i listova, koja pomnijim gledanjem dovodi i do dramatičnosti ispreplitanja i preklapanja iskazanog vjerodostojnim slikanjem bez uljepšavanja, dok su krupniji cvjetovi naglašeni kroz igru svjetla i sjene.

U aranžmanu prevladava bijelo cvijeće s vrlo diskretnim i nenametljivim crvenim cvjetovima, koji su se svojim suptilnim i prigušenim koloritom stopili u tonsku harmoničnost prikaza.

Tu su tulipani, ruže, bekovina, jasmin, đurđice, slak. Tri cvijeta bekovine, kuglasta oblika, dva crvena i bijeli, što ih pronalazimo u ovoj kompoziciji, značajni su jer su grmovi te listopadne biljke prvotno uzgojeni u Nizozemskoj, te su te vrste cvijeća uz tulipane i ruže često oslikavani u cvjetnim prikazima.

Cvijeće, stabljike i listovi slikani su realno, no vrlo slobodnim i pastoznim mrljastim potezima, što upućuje na slobodnu slikarsku interpretaciju, blisku za kasnije razdoblje mrtvih priroda s kraja 17. stoljeća.

MRTVA PRIRODA

S PERADI

JACOB VAN DE KERCKHOVEN (atribuirano)

zvan Giacomo da Castello

Flandrija

17. stoljeće

ulje na platnu

77 x 60 cm

inv. br. GMV GS 187

Ova izuzetno interesantna mrtva priroda, perfekcionističke razrade detalja i skladne kompozicije kaskadnog spuštanja prikazanih plodova prirode u prvi plan, ukazuje na umjetničko djelo visoke slikarske kvalitete. Stoga ovu sliku mrtve prirode s peradi gotovo sa sigurnošću pripisujemo flamanskom slikaru Jacobu van de Kerckhovenu. U izvedbi detalja slijedi tradiciju svojeg učitelja, slikara Jana Fyta iz Antwerpena, iskazujući svoje slikarsko umijeće kroz preciznost i detaljnost deskripcije, posebno vidljive u sjajnoj materijalizaciji ptičjeg perja i u purećim crvenim krijestama. Iako je poznat po kompleksnim kompozicijama s brojnim prikazima životinjskih vrsta i biljnih plodova, ova slika komornijeg je iskaza, s naglašenim parovima: puran i pura, golub i golubica, dvije naranče i dva kelja.

Na oko jednostavan i idiličan prikaz mrtve prirode veže i dublje značenje, gdje kroz istančane, pomalo prikrivene detalje ukazuje na suprotnosti, neminovnosti i nepravednosti u prirodi, čvrstoću i krhkost (slomljeno krhko purino pero na repu u usporedbi sa savršenim puranom), postojanost i propadljivost (naranče), savršenstvo i nesavršenstvo (golub i golubica), lijepo i ružno (kelj kroz prikaz savršene glavice i ružnoće korijena). Promatrajući u kontekstu onog vremena, svi slikani elementi osim kelja bili su odraz luksuza, kao uvezeni purani iz

Amerike, egzotično voće poput naranči te profinjene ptice golubovi.

JACOB VAN DE KERCKHOVEN

(Antwerpen, 1637. – Venecija, 1712.)

Jacob van de Kerckhoven, zvan Giacomo da Castello, bio je flamanski slikar koji se ponajviše istaknuo kao vrstan slikar mrtvih priroda. Bio je učenik tada vodećeg slikara mrtvih priroda i životinja u Flandriji Jana Fyta, registriran kao član antwerpenskog slikarskog ceha Sv. Luke.

Od 1663. godine boravi u Veneciji te mijenja ime u Giacomo da Castello, pod kojim je izradio brojna djela koja su postala nezaobilazni dijelovi inventara

venecijanskih palača od 17. do 19. stoljeća.

Od 1685. do 1712. godine zapisan je kao slikar u Venecijansku slikarsku bratovštinu (La fraglia dei pittori Veneziani). Umire u Veneciji 1712. godine.

Glasovir Hammerflügel Rosenberger

oko 1810. g.

Michael Rosenberger

kućište: politirano, smrekovina

obloga: bjelokost

tipka: smrekovina

žica: kovina

- 91,5 x 113 x 220 cm

Inv. br. GMV 54306

Povijesni klavir Hammerflügel (klavir s batićima) - Michael Rosenberger, Bürger in Wien, sagrađen u Beču, oko 1810.g. Procijenjen je kao izvorni primjerak klavira izrađenog u Beču tijekom epohe "bečke klasike", jedan od rijetkih izvornih primjeraka bečkog umijeća gradnje instrumenata s tipkama krajem osamnaestog i početkom devetnaestog stoljeća.

Ovaj je klavir rijedak izvorni primjerak iz majstorove graditeljske radionice te zasad njegovo jedino poznato i očuvano djelo na području Hrvatske.

Kućište klavira izrađeno od smrekovine i obloženo orahovim furnirom te politirano, klavir je odozdo zatvoren smrekovim daskama. Opseg klavijature: 6 oktava, 73 tipke.

KARTAŠI

neutvrđeni slikar

Nizozemska

17. stoljeće

ulje na platnu

95,5 x 128 cm

inv. br. GMV GS 204

Jedan od tipičnih motiva nizozemskog žanr-slikarstva ostvaren je na slici Kartaši zasad nepoznatog autora, koja je u Gradski muzej Varaždin stigla preko obitelji Leitner iz Jalkovca, kao izrazito kvalitetno ostvarenje.

Svakidašnjica i stvarnost seljaka prikazani su direktno, bez ukrašavanja, ali i bez osuđivanja, često čak i humorno, stoga ne iznenađuje što i na ovoj slici u prvom planu vidimo seljake za stolom, zabavljene kartanjem i opijanjem usred dana, na dvorištu ispred drvene seoske kuće, vjerojatno krčme, kroz čija vrata viri žena. S lijeve strane, jedva je zamjetan lik koji gotovo izranja iz sjene kuće.

Sličnost u prikazu dvojice muškaraca koji se dogovaraju s lijeve strane, od kojih jedan nosi turban, a drugi šešir, vidljiva je i na slici pod istim nazivom slikara Andreisa Botha koja se čuva u Rijksmuseumu u Amsterdamu, iako se slike oblikovno i izvedbom razlikuju.

Mnoštvo je takvih primjera s obzirom na to da je izrazito puno autora u Nizozemskoj u to vrijeme slikalo upravo ovakve i slične scene; nije naodmet napomenuti da su određeni majstori često bili specijalizirani za određena područja te su često zajedno slikali ili bi pak radili mnoštvo kopija uspjelijih djela.

ŽITNA

MADONA

(BOGORODICA S KLASJEM)

neutvrđeni slikar

15. stoljeće

Austrija

jajna tempera na drvu,

94,5 x 54 cm

inv. br. GMV GS 264

Žitna Madona ili Bogorodica s klasjem (njem. Maria im Ährenkleid ili Die Ährenmadona) najstarija je slika iz fundusa Galerije umjetnina, ujedno i jedina poznata slika tog tipa u Hrvatskoj. Slikana je u tehnici jajne tempere na dasci. Bila je centralni dio oltarnog triptiha u kapelici dvorca Banjski Dvori (nekoć posjed obitelji Erdödy) nedaleko Varaždina.

(napomena: U staroj inventarnoj knjizi zapisano je da se druge dvije slike tog triptiha nalaze u privatnom vlasništvu u Zagrebu.)

U Galeriju je stigla kupnjom od obitelji Bonjeković iz Banjskih Dvora 1953. godine.

Ova slika tipičan je prikaz gotičke mlade Bogorodice u trudnoći, skrušena izraza i blaga pogleda.

Prikazana je u stojećem frontalnom stavu, glave blago nagnute ulijevo sklopljenih ruku u molitvi u visini prsiju, raspuštene kose koja suptilno uokviruje lice i vrat i seže do ramena. Oko glave joj sjaji zlatna aureola, plošno slikana, koja je ujedno i najsnažniji akcent cijele slike. Ističe tako svetost, poniznost i bezgrešno začeče mlade Bogorodice.

Obučena je u zelenu haljinu, ispod prsiju vezena dugim zlatnim pojasem koji pada cijelom dužinom haljine ukrašene motivom zlatnog žitnog klasja. Klasje je simbol djevičanskog materinstva. Pozadina slike ističe se plošnim prikazom florealnih ornamenata u zlatno zelenoj boji, dok je pod crvenkastosmeđe boje.

Prvi i najstariji prikaz Bogorodice s klasjem pronađen je ugraviran na maramornoj ploči kripte u francuskom gradiću Tarasconu u Provansi, s početka 14. stoljeća. Slikanje ovakvih prizora započeli su slikari iz seoskih sredina, uglavnom samouki.

Taj se utjecaj kasnije proširio na slikare koji su djelovali u gradovima. Ova tema bila je prihvaćena među plemićkim staležom koji Žitnu Madonu štuju kao zaštitnicu plemićkog roda. Bila je simbol

pomoći u mukama poroda, a ponekad i ona koja odvodi pokojnika. Ovakva vrsta slika bila je vrlo popularna u Bavarskoj i Austriji u 15. stoljeću, gdje možemo tražiti porijeklo Žitne Madone iz našeg fundusa.

U KRČMI

škola Davida Teniersa mlađeg

Belgija

17. stoljeće

ulje na platnu

48 x 65 cm

inv. br. GMV GS 202

Prvim planom slike dominiraju tri svirača zabavljena svojim instrumentima (violina, frula, lutnja), koji sjede oko stola u slabo osvijetljenoj krčmi, dok se u pozadini, za daljnjim stolom, nazire skupina seljaka u ugodnom druženju. Upravo se rasporedom planova ostvaruje osjećaj prostorne dubine.

Likovi su vidno tipizirani, u odjeći živog, lokalnog kolorita, okruženi mnoštvom naturalistički prikazanog drvenog namještaja i uporabnih predmeta. Osobito su zanimljivi detalji, kao tanka okomita zelena crta kojom se dočarava otvor u vanjski svijet kroz prozor u gornjem lijevom kutu slike, vrč od glazirane pečene zemlje modeliran na osobit način s caklenim odsjajem, kao i plakat na desnom zidu s autoportretom autora, što je gotovo uvijek prisutno u Teniersovu slikarstvu, a nama se pokazalo kao odlučujuće u pretpostavci da bi autor ove slike mogao biti David Teniers Mlađi ili netko iz njegove škole. Kod sve trojice iz obitelji Teniers, oca Davida Starijeg te sinova Davida Mlađeg i Abrahama, prisutan je taj plakat s autoportretom postavljen na zid krčme, često vrlo sličan po oblikovanju, no s varijacijama prikaza lica u profilu. Na slici iz našeg fundusa, usporedbom poznatih portreta i autoportreta Davida Mlađeg, vidljiva je gotovo neosporiva sličnost s prikazom lica na plakatu krčme.

MRTVA PRIRODA

neutvrđeni slikar

Nizozemska

kraj 16. ili poč 17. stoljeća

ulje na platnu

71 x 86,3 cm

inv. br. GMV GS 664

Doba renesanse u slikarstvo je uvelo mrtvu prirodu kao zasebnu umjetničku temu, dok je u Nizozemskoj prvu sliku mrtve prirode izradio slikar Pieter Brueghel (1525. – 1569.).

U počecima ovaj slikarski žanr smatra se manje važnim u usporedbi s drugim slikarskim žanrovima poput povijesnih tema i portreta. S vremenom, posebno u Nizozemskoj, uslijed društvenih, kulturnih, političkih i trgovačkih promjena i utjecaja, interesi za ovakve slikarske prizore postaju sve veći. Tek oko 1650. godine počinje se koristiti termin stilleven (niz. mrtva priroda), koja kroz stoljeća, ovisno o odabiru motiva i prikaza, osamostaljuje teme:

mrtve prirode s cvijećem, mrtve prirode s voćem, scene doručka, kuhinjske scene sa stolovima, raskošne scene banketa, scene s lovinom, mrtve prirode s ribom.

Prikaz mrtve prirode iz fundusa Galerije umjetnina pripisujemo nepoznatom nizozemskom slikaru, i to mrtve prirode s prikazom kuhinjskog stola ili se pak zbog prikaza puške u kompoziciji i mrtvim životinjskim elementima može pripisati i sceni s lovinom.

Način slikarskog prikaza navodi nas na ranije razdoblje mrtvih priroda, „arhaičnog stila“, što se očituje u grupiranju predmeta i njihovo prikazivanje odozgo kako bi se svaki predmetdovoljno dobro vidio i istaknuo. Karakteristika takvih prikaza je i realistični tretman svih prikazanih predmeta, međusobno odvojenih i iznimno detaljno slikanih. Na prikazima

mrtvih priroda često su se isticali „predmeti iz uvoza“ koji su unosili dah glamura, skupocjenosti i rijetkosti, poput kineskog porculana, venecijanskog stakla i skupocjenog zlatnog posuđa vidljivog i na ovoj slici.

U prvom planu cijelom horizontalom dan je drveni stol s naboranim bijelim stolnjakom na lijevoj polovici slike na kojem se nalazi keramički pladanj s očerupanom guskom. Desno do je mrtva patka kojoj glava visi sa stola, do koje se nalaze dvije polovice razrezane repe. Iza patke uprizoren je bijeli keramički ćup. U drugom planu redom nižu se slabije

osvijetljeni predmeti akcentirani grafizmima bijele boje pomoću kojih ovaj majstor ostvaruje materijalnost stakla, metala i drva: ukrašena kristalna čaša s visokim postoljem u kojoj se nalazi vino, elegantna zlatna posuda jajolikog oblika s ljudskim likom na vrhu

(najvjerojatnije posuda za čuvanje soli), do toga drvena posuda s noževima i u dijagonali puška s istaknutim metalnim dijelom okidača.

PUSTINJAK

GIOVANNI BATTISTA LANGETTI (atribuirano)

17. stoljeće

Venecija, Italija

ulje na platnu

83 x 116 cm

inv. br. GMV GS 5

Dugi niz godina ova slika pripisivala se nepoznatom talijanskom majstoru baroka iz kruga ili slikarske škole Caravaggia, zbog načina slikanja, upotrebe svjetla i sjene, kao i dramatičnosti samog prikaza. No iako je sumnja oko atribucije i sličnosti s likovnim izrazom venecijanskog slikara Giovannija Battista Langettija postojala već i ranije, danas ju gotovo sa sigurnošću možemo potvrditi. Brojna njegova djela naknadno su atribuirana od europskih povjesničara umjetnosti poput slike naslovljene Nessus, što je olakšalo i potvrdilo naše pretpostavke.

Slika iz fundusa predstavlja vrlo kvalitetan slikarski rad tipičan za stil Giovannija Battista Langettija, jasno prepoznatljiv u dramatičnoj upotrebi svjetla i sjene, kao i interes za prikaz ljudske anatomije s isticanjem mišića u naturalističkom stilu, što je utjecaj Jusepea de Ribere i Luce Giordana, čija djela je imao prilike vidjeti u Napulju prije nego je stigao u Veneciju. Svoje slikarske uzore pronalazio je i u skulpturi, posebno je bio oduševljen

Michelangelovim djelima, na temelju kojih su nastale brojne slikarske kompozicije. Naša slika prikazuje snažnu figuru nagog mišićavog pustinjaka u dijagonalnoj postavi na platnu, ruku podignutih ispred tijela u obrani i zaštiti, glave okrenute ulijevo, ekspresivnog izraza lica otvorenih usta, u strahu od nekog nemilog događaja.

Donosi dramatčnu i neizvjesnu atmosferu prikaza, potenciranu violentnim chiaroscuro kontrastima s efektima svjetla na površini tijela, koje izranja iz tamne, teško čitljive pozadine oblaka, mora i kamenja.

Ritmična i fluidna izmjena svjetla i sjene posebno na voluminozno danoj nemirnoj površini mišićava tijela pojačavaju dinamičnost i pokret cijelog prikaza, a Langettiju priznanje jednog od ponajboljih „tenebrosa“ venecijanskog slikarstva druge polovice 17. stoljeća. Detalji crvenih tonova na licu i šakama još su jedan pokazatelj karakterističnosti Langettijeva slikarstva, koje on prema uzoru na Rubensa koristi u gotovo svim anatomskim realizacijama. Slikarske teme koje ostvaruje 60-ih i 70-ih godina 17. stoljeća najčešće su mučenici, pokajnici, likovi iz biblijskih i mitoloških prića, prezentirani kroz naglašenu fizionomiju, ekspresivnost, narativnost, gestualnost, pokret i napetost prikaza

(Mantovanelli, 2011:6), na što upučuje upravo i primjer iz našeg stalnog postava.

SEOSKO VESELJE

škola Davida Teniersa mlađeg

Belgija

17. stoljeće

ulje na platnu

73,5 x 89 cm

inv. br. GMV GS 31

Ovo je djelo stiglo u Gradski muzej Varaždin preko obitelji Leitner iz dvorca Jalkovec.

Dugo se pripisivalo nepoznatom nizozemskom majstoru 17. stoljeća, no detaljnijom analizom došli smo do zaključka da bi se najvjerojatnije moglo atribuirati Davidu Teniersu Mlađem ili nekom od njegovih učenika. Jedno od djela koje je služilo kao vodilja u ovoj pretpostavci je Kermes istog autora, koje se nalazi u Strossmayerovoj galeriji u Zagrebu.

Oba prizora prikazana su u skučenom prostoru dvorišta gotovo identične drvene seoske kuće slamnatog krova, prikazane iz malo pomaknutog kuta gledanja,natkrivene krošnjama drveča, gdje je uprizoreno slavlje s grupom razdraganih, veselih seljaka u čijim se pozama i gestama, kao i lokalnom koloritu i naturalističkim detaljima, također mogu povući paralele s djelom iz Strossmayerove galerije, ali i mnogim drugim djelima ovog majstora, s obzirom na to da je više puta ponavljao upravo tu temu.

Škola DAVID TENIERS mlađi

(Antwerpen, 1610. – Bruxelles, 1690.)

Bio je sin i učenik slikara Davida Teniersa starijeg te brat i učitelj Abrahama Teniersa.

U njegovu ranom slikarstvu vidljiv je utjecaj Adriaena Brouwera.

Od 1632. godine bio je član ceha slikara u Antwerpenu, a 1662. postao je jednim od osnivača antverpenske akademije u kojoj su izučavani mnogi mladi umjetnici.

Dolaskom u Bruxelles 1651. zaposlio se kao dvorski slikar i voditelj zbirke umjetnina nadvojvode Leopolda Wilhelma, koju je dokumentirao malim kopijama.

Najpoznatiji je po slikanju realističkih prizora iz života seljaka, ponajviše zabava i okupljanja u krčmama, no slikao je i religiozne teme, kao i nekoliko karikaturalnih alegorija sa životinjama.

Uz to što je bio izrazito plodan slikar s više od 2000 slika, smatra se i jednim od najkopiranijih starih majstora.

FILIP II. HABSBURŠKI

Hans von Aachen (?)

neutvrđeni slikar

oko 1575.

ulje na platnu

64,5 x 49,5 cm

inv. br. GMV GS 775

Poprsje španjolskoga kralja

Filipa II. Habsburškog

(Valladolid, 21. svibnja 1527. – El Escorial, 13. rujna 1598.) u tamnom odijelu s bijelim španjolskim ovratnikom. Oko vrata nosi odličje Reda zlatnog runa, a na glavi ima visoku kapu.

U gornjem desnom kutu slike natpis “Filippo Ri. De / Spagno” (Filip kralj španjolski).

Bio je drugi službeni španjolski kralj.

Nakon abdikacije cara Svetoga Rimskog Carstva i španjolskoga kralja Karla V. (I.) Habsburškog (Gent, 24. veljače 1500. – Cuacos de Yuste, 21. rujna 1558.) dinastija se podijelila na austrijske i španjolske Habsburgovce. Slika je u Gradski muzej Varaždin došla iz Trakošćana 1948. god. Ovaj portret pokazuje stilsku srodnost s portretom Rudolfa II.Habsburškog

(Beč, 18. srpnja 1552. – Prag, 20. siječnja 1612.), koji je 1594. Hans von Aachen (čuva se u Kulturno-povijesnom muzeju u Beču).

MRTVA

PRIRODA

ELISABETTA MARCHIONI

17. stoljeće

ulje na platnu

48 x 82 cm

inv. br. GMV GS 772

Mrtva priroda slikarice Elisabette Marchioni predstavlja bujnu i raskošnu cvjetnu kompoziciju prikazanu u eksterijeru sumračnog, jedva nazrivog pejzaža. Kompleksne kompozicije s grupiranim cvjetnim elementima koje ispunjavaju gotovo cijeli prostor slike karakteristične su za kasniju, zrelu fazu njezina slikarstva.

U središnjem dijelu slike je vaza s bogatim aranžmanom ispremiješanih vrsta, no profinjenih cvjetova poput šatiranih tulipana, kamelija i božura, čije se grančice nastavljaju i podno vaze u tri dijagonalna usmjerenja, čineći zajedno piramidalnu kompoziciju. Slijeva je pomalo izdvojen od ostatka cvijeća prosti poljski grm žutih cvjetova (velecvjetna divizma), koja je prema prikazu još uvijek rastući dio žive prirode. Skromnost i poniznost, čiju simboliku pronosi ovaj skromni cvijet, u kršćanskom razmišljanju i vjeri vodi do vječnosti i pobjedi nad smrtnošću, zato je s razlogom ovdje prikazan kao grm koji raste izoliran od napasti svjetovne raskoši, hvalisavosti i bogatstva.

Tipično za ovu sliku kao i općenito za florealnu mrtvu prirodu doba baroka jest simbolika prolaznosti vremena i života, također prolaznosti ljepote i zemaljskih užitaka.

ELISABETTA MARCHIONI

(Rovigo, kraj 17. stoljeća – Rovigo, početak 18. stoljeća)

Elisabetta Marchioni bila je barokna slikarica koja je djelovala krajem 17. stoljeća i početkom 18. stoljeća u Rovigu (Italija).

Biografski podaci o ovoj umjetnici vrlo su šturi, kao što nije poznata ni godina rođenja ni smrti, jer do danas nije utvrđeno njezino djevojačko prezime.

Jedini poznati detalji su iz zapisa Francesca Saverija Bartola (1745. – 1806.), bolonjskog komediografa i glumca, koji spominje ime ove slikarice i vrijeme njezine smrti oko 1700. godine. Također navodi da su sve kuće u Rovigu posjedovale više slika ove autorice, (čak 4 – 8 slika). Bila je vrlo cijenjena i popularna u svoje vrijeme, slikala je mrtvu prirodu s cvijećem i voćem. Nakon smrti supruga odlučila je živjeti u samostanu kao redovnica, gdje je nastavila slikati, a njezina religioznost i posvećenost Bogu vidljiva je u simbologiji mrtve prirode koju slika. Bila je vrlo produktivna te se brojne njezine slike danas nalaze u muzejima i privatnim zbirkama.

PORTRET MLADIĆA

neutvrđeni slikar

Italija

16. stoljeće

ulje na platnu

66 x 55 cm

inv. br. GMV GS 9

U ovalnom polju prikazan je portret mladića u španjolskom renesansnom kostimu. Slikom dominira efektni uškrobljeni ovratnik od bijele čipke tzv. kolir, slikan vrlo detaljno s težnjom deskripcije svakog filigranskog dijela čipke. Slijedeći povijest kostima tadašnjeg vremena, muškarci su nosili svjetlije boje, što je primjer i naše slike, otprilike do 30-ih godina 16. stoljeća, kada ih Filip II. Španjolski zabranjuje i uvodi crno odijelo bez isticanja zlatnih ili srebrnih opšava i ukrasnih detalja. Raskošni kostim, skupocjenih materijala svile i baršuna, minuciozno opisanom ornamentikom vezenih srebrnih dijelova rukava, bogata opšava uz rub žutog baršunastog prsluka, kao i ukrasni nizovi dugmadi zlatnog veza na prsima, donosi nam slikar gotovo u njihovoj stvarnoj materijalnosti, otkrivajući bogatstvo pripadnika visokog aristokratskog društva. Pedantan slikarski rukopis i draž dekorativnog isticanja navode nas na slikara vješte slikarske ruke, koji svoju potpunu sigurnost iskazuje u oblikovanju lica, posebno u mekoći modeliranja i slikarski bogatom izmjeničnom vođenju svjetla.

Pretpostavke o autorstvu ovog djela brojna su, no način i metoda slikarskog oblikovanja, kao i općeg dojma umjetnine, već su po dolasku ove slike u Muzej pripisane nekom od talijanskih slikara.

Autor ovog djela mogao bi biti Felice Rizzo zvan Brusasorzi, slikar iz Verone, no i djela Schipiona Pulzonea upućuju nas na sličnosti s našim djelom u portretnom izričaju i razradi detalja, stoga će daljnja istraživanja u tom smjeru potvrditi eventualnu atribuciju.

DVIJE ŽENE, JEDNA S KADUCEJEM, DRUGA S FASCESOM

SIMONE PIGNONI (?)

17. stoljeće

ulje na platnu

64 x 49 cm

inv. br. GMV GS 774

Ova zanimljiva slika alegorijske tematike po dolasku u muzej pripisivana je slikarstvu Bernardina Luinija pod nazivom „Pravda i medicina“ (Dučakijević 1994:15).

Novija istraživanja ukazuju da je to djelo kasnobaroknog firentinskog slikara Simonea Pignonija ili njegove škole. Potpuno identična slika nalazi se u muzeju Bowes u Durhamu (Engleska) te je pripisana školi Simonea Pignonea.

Simone Pignone na ovoj se alegorijskoj kompoziciji pokazuje kao sljedbenik slikarstva Francesca Furinija, što ponajviše dolazi do izričaja u korištenju chiaroscura i mekih i prigušenih sfumata, ali i u modeliranju lica, sa specifičnim oblikovanjem očiju.

Likovi u poluprofilu, prikazani u samo gornjoj polovici tijela, u prirodnim pozama, ostvareni su realistički, s individualnim karakterima ocrtanim u različitim izrazima lica. Na izniman način modelirana je trodimenzionalna iluzija slike, volumen proizlazi iz stilskog načina sjenčanja, a prostornost je osnovana na kontrastu svijetlo – tamno. Cjelokupnom slikom dominira mirna atmosfera. Žena s lijeve strane drži fasces u ruci, snop pruća povezan trakom u kojem je privezana

sjekira. Rimljani su fasces preuzeli od Etrušćana te je bio simbol kraljevske, a zatim magistarske vlasti (prava kažnjavanja u sudstvu i izricanja smrtne kazne). Fašisti su fasces (otuda i ime) uzeli kao simbol svog pokreta i vlasti. S desne strane, na njezino lijevo rame lagano je naslonjen drugi ženski lik koji u jednoj ruci drži maslinovu grančicu, a u drugoj kaducej (lat. caduceus), štap obavijen dvjema zmijama koji simbolizira mir.

SIMONE LORENZO PIGNONI

(Firenca, 1611. – Firenca, 1698.)

Talijanski slikar, predstavnik kasnobaroknog slikarstva. Prve poduke iz slikarstva dobio je od oca, kasniji učitelji bili su mu Domenico Passignano, Fabrizio Boschi, a njegov najznačajniji mentor i uzor bio je slikar Francesco Furini, koji je svojim slikarskim stilom, osobito u korištenju chiaroscura kao i tematikom i prikazima raskošnih ženskih figura, utjecao na slikarstvo Pignonija. Vrlo rano je valoriziran kao slikar, što potvrđuje upisano njegovo ime 1648. godine u registar Accademia delle Arti del disegno u Firenci, a samo godinu dana kasnije, 1649. godine, njegov slikarski značaj na firentinskoj sceni dokazuje i izbor za konzula iste Akademije.

Slike nagih ženskih prizora, prigušena kolorita, zaslužne su za njegovu afirmaciju u Firenci

i šire, no isto tako bio je izuzetno produktivan i tražen kao slikar religijskih tema. U biografiji je zapisano da je izradio trideset i jednu oltarnu palu.

Umro je u Firenci i pokopan je u crkvi Ss. Michele e Gaetano (sv. Mihaela i Gaetana) u Firenci.